Branislav je rodjen na samo nekoliko koraka od ledenog daha zime, uz zvuke panike i haosa koji su tkali tanku cvrenu liniju sudbine koja se trajno urezivala u dlanove koji su u svemu tome tražili nesto više od opiplivog i stvarnog.
Iznenadni i prerani naponi majke i nedoumica i pokušaj osoblja bolnice da se u svemu tome ponašaju pribrano bili su osnova slike koja je u centru imala bolnicko dvorište, sanitet koji se tu zaustavio sa porodiljom dok nekolicina slucajnih prolaznika posmatrala sve to sa izrazitom cudjenjem i znatizeljom.
Život, sam po sebi, Branislavu je izgledao kao velika prevara ili veliki neželjeni dar, ali sve do smrti ostaje ostaće nejasno da li uopste postoji istina koja moze objasniti sve to a da istovremeno ne potone u memljive dubine laži i iluzija. Kao da svet uvek pocinje i zavrsava se sa placem i kao da je tuga, strah i nespokoj pletu i osmišljavaju detalje koim se puni biografija svakog čoveka. Nema sreće ili je tu uvek nekako na kratko ili je dobro sakrivena i ćuti i čeka da je neko prepozna u gomili svega što nije ona.
Kroz glasove koji su se mesali osećao je bol i miris hladnoće a sve ostalo koji sta se dešavalo oko njega nije izgledao ni malo prijateljski. Kasnije, ta impresija ga neće napustati, samo što ce sve to zvati nejasnim osećajem teskobe koji doseta i ostane bez vidlivog razloga i jasnog smisla.
Tu, blizu na istom mestu u bolničkom dvorištu gde se sve dešavalo, samo par godna ranije, u kartonskoj kutiji bio je pokopan njegov nesudjeni brat sa svega nekoliko dana zivota i bez imena. Krivac za smrt tog deteta je bila ova ista babica koja je u bunilu tražila način da pomogne, uradi nesto dobro ili da se oterasi muke; da pobgne od savesti koja se muvala oko njenih nogu i saplitala je kao zla sudbina. Na kraju posle uspesnog povezivanja čvora na pupku, ambulantni auto je krenuo u drugi grad, u veću i opremljeniu bolnicu koja bi trebala preuzeti brigu o tek rodjenm detetu.
Tako je počelo prvi dan i prvo putovanje mladog Branislava.